Ljubav je ta svetlost

Životi naši na ludost nas teraju
Ustvari samo vršimo sopstvenu izdaju
Konspiracija anti-principa luta umom
Varaju nas alkoholom, duvanom i rumom
Žele da nas istrebe iz sopstvenog sveta
Imaš konstantni osećaj da si državna meta
Miris prevare um ti kvari
Niko te ne pita da’l tvoj stomak to može da svari
Jedini put napolje sa te ogavne deponije
Jeste da lutaš morima tužne melanholije
Zarivaš nokte, kopaš sve dalje
A stalno se ubadaš na smrtonosne ralje
I onda ugledaš svetlost bistru
Koja prljavu dušu tvoju pretvara u čistu
Ljubav je ta svetlost, mladi to znaju
Ljubav je ta svetlost, a ipak je retko i priznaju
Ljubav je ta svetlost, što te vadi iz tame
Ljubav je ta svetlost, koja nas nikada ne ostavlja same
Ljubav je ta svetlost, što spaja neslućene krajeve
Što od sitnih ljudi stvara zmajeve.

Dušan Mitrović

Aperitiv od jeseni

/Odlična kafa i lepo veče u tašmajdanskom
restoranu “Sv. Luka”, Beograd/

Ja bih neki miran sto, da sačekam.
Možda naiđe neko.
– Dobro veče, gospo, evo izvolite za mnom,
moliću lepo.
Kafu. Sa što više mleka. Kiselu vodu bez leda sa
limunom.
Je l’ izvoljevam? Izvinite…
– Taman posla. Biće mi zadovoljstvo uslužiti vas.
Hala vam mnogo, a sada mi treba malo tišine.
– Učinićemo sve što je do nas. Uživajte. Nemojte
ništa da vas brine.
Gospodine, mogu li sada da platim?
– Da vidimo… imali ste čašu mlade jeseni i šolju
crnog neba bez zvezda.
I koliko je to?
– Tačno petnaest uzdaha.
Hoće li biti problem da svratim sutra? Sad neću
imati dosta. Evo, prebrojte sami.
– Nikakav problem, moja gospo. Zar da ne
verujem takvoj dami!?
Oh, oprostite što vas ne ostavljam na miru, ali
zaboravih tašnu, a u njoj nosim miris lipe bez
kojeg ne mogu da zaspim. Znate, on ga je nosio u
šeširu…
– Izvolite vaša sećanja. Vi ste srećna žena. Kad
biste samo znali kol’ko njih ništa ne zaboravi, jer
uspomena nema.

Gordana Vlajić

Kad smiraj

Kad suton me uzme – nemoj da me tražiš,
Jer možeš mi pogled ozarjem zavesti –
A ne želim više da ga nadom dražiš:
Da veče i jutro negde će se sresti.

Kad suton me uzme – jednostavno, ćuti;
U osmehu nemom vratiće se sanje
Da su nekad mogli sresti nam se puti,
Samo da smo znali želeti se manje.

Kad suton me uzme – pevaće slavuji,
Jer tu pesmu samo noć ume da sluša,
U duši kad java prestane da bruji –
I rosa kad srce prestane da kuša.

Kad suton me uzme – a već je uzeo
Umorne mi usne negdašnje vreline;
Žudnju koju skriva jedan tamni veo;
U mislima samo magle i beline.

Kad suton me uzme – nemoj da me tražiš,
Jer možeš mi pogled ozarjem zavesti –
A ne želim više da ga nadom dražiš:
Da veče i jutro negde će se sresti.

Anđelko Zablaćanski

Doćiće

doćiće
doćiće  vreme
kada će svi prijatelji da odu
kada ćeš u svakoj tišini čuti melodiju straha i note zaborava
kada ni nada, ni najlepša uspomena neće značiti ništa
kada će da te zaboli svaka kost i svaka dlaka
kada će iluzije da popadaju kao kiše
kada ni noću nećeš sanjati više

doćiće vreme
kada ćeš se osetiti samim
kada ni plakati nećeš umeti
doćiće vreme
doćiće

doćiće dan
kada će se osetiti
da nisi od koristi
nikome
nikakve
ni sebi

doćiće dan
doćiće

doćiće jutro
kada će na tvom jastuku biti više kose
nego na tvojoj glavi
i kada ćeš zube zaboraviti u čaši
i upitati se
zašto? kako?
gde je sve prošlo
kuda se provukoše planirani i neplanirani dani
tako brzo

doćiće jutro
doćiće

doćiće taj trenutak
kada ćeš osetiti
da starost kuca  na vrata
doćiće  taj momenat
doćiće

doćiće, doćiće, doćiće

dolazi svima
ne boj se
a kada  bude došla
videćeš u ogledalu
da više ne vidiš sebe
već život svoj
videćeš
ma ko da si
postaješ isti sa svima
koji behu
ah, svi smo isti  tada
svi vidimo isto
tada
to isto svetlo
videćemo

doćiće
kada treba da dođe to dođe
doćiće
¡! nemoj se uplašiti ¡!

Zorica Sentić

Kraj

1.
Gle, u pesmi onoj ostao je mladić!
Je li zna da sam je izmišljen k‘o gradić
u kom ga napisah, kao ljubav sva?

I pre jednog trena u njemu beh ja.
Ja u svojoj pesmi, zovite je slikom,
u koju me jedna čudna želja sla:

da se sam upoznam sa književnim likom
i na njenom krilu budem kao san.
Kod mene je ljubav njegova i plata

i meni je ona mesto njemu data,
jer je njoj od mene onda bio slan.
U njemu me ona vidi kao dan.

2.
Od večnosti ona satkana je deva.
On je hladni Mesec što o smrti peva.
Njegova je tuga sva na njenom licu

kad mu zagrljajnu spušta slušalicu.
Tad on spozna, njome, da postaje ja
i u sobu, krvav, pada nasred tla.

Vidi li svoj san, još u ljubav zguran?
Nju, što moja gleda, „izvan svakog zla“,
iznad njega i sad, mislim, prepozna

mene, preko svega: voda i regata
i krovova (jer je moje biće Nata),
sred mostova koje draž vode lomata.

3.
Jedna kao Sunce što je uvek jedno,
Ona me jedanput pusti bezizgledno
kad svet ovde stvorih, vruć u srcu sna.
Ne verova da sam to i dalje ja.
I svoje suštine biće mi bi žedno,
jer ona je bila da sam budem Jedno…

4.
Al‘ zar Jedno može nekom da se da?
Otuda i ova povest sablasna:
u svoju suštinu zagledah se čedno,
u meni se sjala, nema kao san…
Tako dugo beh ja u Nju zagledan,
dok ne dođe volja da stvorim što vredno…

5.
I time da sebe Njoj ćutljivoj dam;
u njoj malo ja da budem nedosledno.
I evo je opet, više nisam sam?
Svaka Njena ruka sad me bliskog hvata,
prepoznajem njena vrata nepovrata,
nebo njenog oka od Sunca i zlata!

Ivan Despotović

Buđanje

Sedam sati sna
klizne kao kap
otkaz onim očima
klecaju k’o kolena
uopšteno uši ujedaju
lopovski lavež letargije
ako aminujem apatije
želim život želeti
nisam naročito nem
iako ipak izgledam
žalim život žalosni
izgoreše isti izvori
vraćam vodu vodenici
opada otpad opet
talog teskobe na tavanici.

Đorđe Aćimović

Krivnja

svako jutro
uredno slažem
svoj naramak krivnje
i stavljam ga
sebi na leđa

nitko ga ne vidi
a ja posrćem pod njim

i nudim nagradu
i nudim zlato
i nudim svoje tijelo
onomu
tko mi ga skine s leđa

a kada tko
i posegne za njim

ja ga ne dam
kao da bez njega ne bih znala ni živjeti

Snježana Baković

Malogradjanska nedelja

/Niko nije došao uprkos dogovoru. ”Luda kuća”,
Beograd/

Toga se oktobarskog četvrtka
Četiri puta leto
Smenjivalo sa
Jeseni
I tri puta
Noć sa Danom.
I normalno je bilo očekivati
Da će se nešto dogoditi.

Bio je već veoma blizu
Početak od petka
Kada je odlučila
Da ustane
(nije zapalila cigaretu, nije se setila
ni da ih ponese).
Nije palila svetlo.
Samo je mekane
Svetlozelene
Od veštačke svile papuče
Zamenila
Poludubokim, ravnim,
Teget
Antilopskim cipelama.

I u njima
Najudobnijima
Jednostavo – otišla.
Ne poljubivši
Dve usnule mirišljave glavice.
Ne pogledavši na njegovu stranu.

U petak je
Zakoračila potpuno nova
Odlučna
I sama.
Disala je duboko.
U reku.
Uopšte ne mareći za
Subotu.

Gordana Vlajić