Radio je mnogo,
ni za šta,
za pare,
za decu koju je tukao,
vrativši se sa rada.
Verovao je malo,
ljuljao se za šankom i
preplitao jezikom.
Govorio je u prazno
visivši sa ivice života.
U jeftinom urednom odelu,
svakoga dana je bio na mestu
trpeći dreku pajaca u manje jeftinim odelima.
Pre početka ili pre kraja,
pre dece i pre šanka.
Nije voleo ženu koja je mrzela njega,
sa svog smrdljivog kauča psovao je i pljuvao
svakog ko mu se nadje ispred tv’a.
Odlazio je na prugu,
da gleda zalazak sunca.
Mislim da se čak ponekad i nadao,
sve dok tamo nije ostao-
k’o krvava fleka na vetrobranu.
Miloš Stanković
Urednik: Suzana
Objavljeno: 10.03.2010
Svrstano u: Poezija | 1 komentar
Autor: Miloš Stanković
Komentari
Objavljeno 10.03.2010 u 9:43 am svrstano u Poezija. Komentare možete pratiti i putem RSS 2.0 feed-a. Možete ostaviti komentar, ili trackback sa svog bloga.





Prilično dobra pesma. Sviđa mi se kako napreduje, a kraj mi je najbolji. I stvarno je logičan u neku ruku.