(svima onima kojih više nema ili ima kao mene…)
Tu sam opet,
vraćam ti se prepolovljena,
izgubljena,
još jednu godinu starija …
gdje si?
Tražim Te …
prizivam imena…
sjećanja zaguše kroz neku pjesmu,
neki glas,
Sunce u zahodu …
slike stalno slike nekadašnjeg života
mirisi
Gdje si?
a vrijeme prolazi … još jedan dan pa još jedan pa opet jedan
i doći će dan kada ću skupiti kestene sa police i metnuti ih u kofer,
stisnuti srce
da ne cure suze,
majka će plakati u ćošku sobe,
burek nedotaknut ostati na stolu,
findžani sa telvom u lavabou
Gdje si?
pa dok me autobus odvozi
tek tada ćeš ponovo početi ulaziti u moju dušu
sa težinom sto smrti vuče
i tek tada ću znati da si se bila ipak vratila u mene
tek tada kada
ponovo počneš da me ubijaš
jer po koji već put teška odlazim
da te sanjam
Moja Bosno
Nermana Begagić
Urednik: Suzana
Objavljeno: 16.02.2010
Svrstano u: Poezija | 2 komentara
Autor: Nermana Begagić
Komentari
Objavljeno 16.02.2010 u 9:49 am svrstano u Poezija. Komentare možete pratiti i putem RSS 2.0 feed-a. Možete ostaviti komentar, ili trackback sa svog bloga.
Predivna pesma. Mislim da sam osetio sve ono što te boli…ili mi se samo čini da neko osim tebe to mođe osetiti.
Veliki pozdrav!
pjesma ti je za vrijeme nekih 80 godina…sada je ipak neko drugo….