Pomalo prkosna, izazivam život.
Svojim ogrtačem crvene ruže
mašem sa visina,
ne hajeći na tuđe prekore.
Idem svojim putem, uzdignute glave,
ponosito, očekujući neočekivano.
Dosledna svojim ciljevima
rečima sečem svo trnje oko sebe.
Koracima nečujnim preskačem more
kojem mi duša pripada.
Pravednim srcem mrsim konce nepozvanima
a osmehom krasim pozvane.
Sa dva anđela opkoljena
pišem svoju priču.
U noć zaljubljena
molim zoru da zakasni još malo.
Sanjam zimski san i leto što dolazi.
Bosonoga u pesku ostavljam godine
a plima briše svaki trag.
Na mom satu vreme staje
i ne dopušta mu da me slomi.
Anjička Balaž
Urednik: Suzana
Objavljeno: 04.09.2009
Svrstano u: Poezija | 1 komentar
Autor: Anjička Balaž
Komentari
Objavljeno 04.09.2009 u 10:45 am svrstano u Poezija. Komentare možete pratiti i putem RSS 2.0 feed-a. Možete ostaviti komentar, ili trackback sa svog bloga.





Vrlo panonski,ali ovoga puta optimisticno.