Želela bih da jedan osmeh
samo u mene gleda.
Kada tiho ustanem iz
postelje,
da je on sve sto mi treba.
Neka mi priča kako
miriši proleće i narcisi
u mojoj ruci,
i kako su lepe boje zvuci
gitare koja svira mol.
Želim da otera bol
daleko od mene, u zaborav.
I neka mi kaže kako je voleti lako,
i kako je divno slušati moj glas.
I ako i možda jednom lane kao pas,
zameriti mu neću,
jer se svako od nas bori za svoju sreću,
i u onom drugom pronalazi spas.
Marijana Petrović
Urednik: Suzana
Objavljeno: 08.12.2007
Svrstano u: Poezija | 0 komentara
Autor: Marijana Petrović
