ja sanjam ruke svoje majke kako me drže da ne padnem
u duboku provaliju stavili su reflektore u točku udara
i dovezli su dvoja kola ne tako hitne pomoći
i četiri kirurga čekaju prigodnu pjesmu da uokvire prizor
ja sanjam ruke svoje majke kako me bude da ne ostanem
zauvijek na drugoj strani pale su sve nade u vodu
i dovukli su brod nasukan na mrtvu ribu zaplela se mreža
i oči mi se pune vodom koja nije za piće ocean
Beatriče Ilić
Urednik: Suzana
Objavljeno: 05.12.2007
Svrstano u: Poezija | 3 komentara
Autor: Beatriče Ilić
Komentari
Objavljeno 05.12.2007 u 5:54 pm svrstano u Poezija. Komentare možete pratiti i putem RSS 2.0 feed-a. Možete ostaviti komentar, ili trackback sa svog bloga.





Ajd sto ne razumem, nego sto me probode kroz srce ova pesma.
Beatriče piše poeziju koja se prima direktno kroz osećaje. Misaoni refleks stiže tek kasnije. Ako uopšte dođe. I skoro da nije bitan.
koje gluposti