kad zatvorim oči
u najobičnijoj vožnji
na najobičnijem sjedalu
najobičnijeg autobusa
i kad kroz crvene kapke
zagledam u najobičnije sunce
primjećujem kako mnoštvo malih bića titra
u svom mikrosvijetu
na zastorima moga najobičnijega oka
(to je fina zvjezdana prašina
to je šecerna bolest
to je sitnozor zaglavljen u mom oku)
i pratim taj njihov mali svijet prispodoba
i mislim
(onako za sebe)
što će biti s njima kad umrem?
Beatriče Ilić
Urednik: Suzana
Objavljeno: 05.10.2007
Svrstano u: Poezija | 0 komentara
Autor: Beatriče Ilić



