…tog dana
rascepani je oblak
gromovima
krpio rane
ali
Sunce ga je neprestano
razaralo
oblak je zapomagao
pred njegovom lepotom
ljubeći mu zrake
prinoseći biserni prah
avaj
Sunce je vladar nadzemnog sveta
za tren je tropski san
svilenog oblaka
rasuo kroz jesen
te mrvice očaja padale su
na mokro lišće
taložile se i postajale
senovit prekrivač tuge
tog dana
oblaka više nije bilo
obezglavljenim nebom
vladar je otišao u drugi zenit bez pozdrava…
Marina Adamović
neću danas čuvati riječi
budi im ti vitez
a ja ću se odmoriti
u svojoj sjeni
hladit se lepezom zaborava
i trgati perje iz šešira
nepostojanja
čuvaj ih
ja ću zaploviti lađom misli
do kraja svijeta
nekad su Gibraltar
tako zvali
raščerečena usta
ponora
preslano je često
moje more
a nebo na kratko
plavo kao oči
koje me gledaju
sa toplinom brižnom
kako bih rado plivala u njima
zapiši ponešto
vrijedno što nađeš
ostalo odmakni
od ruku svojih
nije baš sve za dijeliti
nije sve ni za odbaciti
prosij sitnice do krupnog da dođeš
pričuvaj mi niti
zategni ih ponekad
na ove labave
teško se navikavam
zategni kao svoje
zaboliti neće
zaboliti ne može
Tanja Zupčević Alečković
I samo da znaš:
Malo mi je
DOSTA SVEGA!
Dosta mi je gorkih pića;
Dosta mi je: „Hoćeš?“ – „Hoću“.
Dosta mi je ljudi-leda;
Da se smeju, a da ropću
Kao pogan usred Limba,
Kao žaba gatalica,
Kao zmija izjelica,
Kao pauk-plete-mrežu.
Dosta mi je!
„Hoćeš?“ – „Neću!“
I da hoću, opet: NEĆU!
Neću da se smešim lažno,
Kezim zube čas porazno,
Čas zarazno,
Jer je njima tako milo,
Jer je njima tako znano,
Sve nečasno, i sve prazno!
Ali:
Hoću nebo celo,
Sunce, ptice,
Potok čedan,
Vetar, kišu, dan.
Hoću jedan pogled iskren,
i nedogled sav!
I još jednom da ti kažem:
DOSTA MI JE,
DOSTA,
SVEGA!
Želim samo da se predam jednoj reči,
Jednom danu.
DOSTA MI JE da me bude
A ja želim SAN!
Branislava Džigurski